Priča VoidVersea

Prolaz je trebao biti kraj rata. Pokazalo se da je samo novo mjesto na kojem će se voditi.

Brod egzodusa sagradili su stari neprijatelji i nosio ih je sve. Mjesecima je plutao tamom unutar prolaza, bez zvijezda po kojima bi se ravnao. Stare granice među frakcijama ponovno su se pojavile, palubu po palubu. Vijeća su postala tabori, tabori naoružane skupine, a svađe oko obroka svađe oko toga tko će voditi s druge strane.

Onda je otkazao reaktor.

Je li to bila sabotaža ili nesreća, nikad nije razjašnjeno. Ekipe za popravak držale su ga pod kontrolom tri dana, a nekoliko desetaka njih pritom je poginulo. Kad je sve prošlo, brod je još mogao letjeti, ali više nije mogao sve njih zajedno održati na životu.

Prolaz je ispustio brod u nepoznato područje galaksije, prepuno zvijezda koje nitko nije ucrtao. Frakcije su podijelile što su mogle: šatlove, zalihe, strojeve, podatke. Zatim se svaka zaputila svojim putem u potrazi za vlastitim domom, a nijedna nije vjerovala da će je ostale ostaviti na miru.

Ti vodiš jednu od tih frakcija.

Tvoji su brodovi s ostatkom tvojega naroda stigli do neucrtanog planeta.

Svijet je bio nov i za njega se još nitko nije borio. Mogao je postati dom, a mogao je postati i sljedeća bojišnica. Zaliha je bilo malo, povjerenja još manje, a Void je možda još uvijek bio negdje vani. Zemlje više nije bilo, možda zauvijek. Ostale su frakcije bile negdje među tim zvijezdama; neke bi možda pristale na suradnju, a neke ne bi.

Pitao si se ono što se tih dana pitao svaki vođa. Hoće li itko ikad ponovno vidjeti Zemlju? Može li se ovaj put drukčije? Ili će se stare pogreške jednostavno preseliti zajedno s tobom?

Naselje se primilo. Mjesecima poslije počeli su snovi. Isprva su bili nejasni: daleki glasovi, oblici svjetla u tami. Onda su postali jasni i prepoznao si glas koji je čovječanstvo izveo iz Sunčeva sustava.

Jedne noći, na balkonu svojega novog zapovjednog centra, čuo si ga budan.

„Preživjeli ste. To nije dovoljno. Što ćete sada?“

„Tko ste vi?“ upitao si. „Zašto nam pomažete?“

„Nekoć smo bili poput vas, progonjeni od Voida. Bježali smo, skrivali se, borili se, dok nismo otišli izvan njegova dosega. Time smo se odrekli prava da se miješamo. Ne bismo smjeli razgovarati s vama. Ali čovječanstvo stoji ondje gdje smo nekoć stajali mi, a Void se neće zaustaviti.“

„Onda mi recite kako se boriti protiv njega.“

„Taj je izbor vaš. Možemo savjetovati, ništa više. Učite. Ojačajte. I prije svega, ne ostajte sami. Ako ne uspijete, čovječanstvo se neće uzdići iznad ovoga. Bit će mu kraj.“

Glas je izblijedio. Ostao si na balkonu još neko vrijeme, pod nebom čije zvijezde još nisi poznavao.

Prve su godine bile teške. Planet je mogao održati život, ali jedva, i samo uz neprekidan rad: teraformiranje, rudarenje, racioniranje. Vrijeme je bilo nepredvidljivo, a zaliha je ponestajalo. Bilo je sukoba, a neki su od njih postali nasilni. Ali kolonija je izdržala.

Tvoji su inženjeri rastavili ono što je ostalo od tehnologije egzodusa i od toga sagradili nešto novo. Nakon godina rada dovršeno je prvo brodogradilište, a iz njegovih su dokova isplovili prvi borbeni i transportni brodovi. Prvi put od egzodusa tvoj se narod mogao braniti, istraživati izvan vlastitog planeta i izboriti si mjesto u ovoj galaksiji.

Gradile su i ostale frakcije. Kako su rasle njihove flote, rasle su i njihove ambicije. Neke su se širile jer su vjerovale da moraju, druge zato što su mogle. Uvjeti za sljedeći rat već su bili posloženi.

One noći kad je prvi ratni brod završio probe, glas se vratio.

„Činite prve korake prema moći. Moć je mač s dvije oštrice. Kako ćete je upotrijebiti?“

„Da ovo više nikad ne moramo proživjeti“, odgovorio si. „Da budemo dovoljno jaki da zaustavimo Void.“

Stanka.

„Snaga bez mudrosti je razaranje. Ako tražite samo rat, mogli biste postati ono čega se bojite.“

Zatim je nestao, a pitanje je ostalo s tobom: hoće li frakcije zajedno ustati protiv Voida ili će se međusobno rastrgati prije nego što se on uopće vrati?